Zaklada za poticanje partnerstva i razvoja civilnog društva

Rubrika “Pričamo o civilnom društvu”

NEDA FLEUR JANOVSKI, stručnjakinja za odnose s javnošću i komunikologinja priča o projektu "Mala škola razgovora". Doznajte kako uspješno razviti komunikacijske vještine kod djece, ali i što možemo o komunikaciji naučiti od djece.

1. Podrazumijeva se da je za komunikaciju dovoljno poznavanje jezika, međutim, koje vještine je potrebno poticati kod djece ne bi li se kod njih razvila svijest o važnosti razumljive, dvosmjerne i jasne komunikacije?

Slažem se da je za komunikaciju dovoljno poznavanje jezika, ali i još nešto: način na koji koristimo izgovorenu riječ. Naime, riječi su moćno oružje. One mogu dijete, naravno i odrasle, usrećiti, poticati, pokrenuti, ali mogu djelovati upravo suprotno. Mogu djelovati paralizirajuće, nepoticajno, ostati u našem sjećanju za cijeli život kao nešto što pamtimo kao neugodan osjećaj. Takvi osjećaji spriječavaju nas da kasnije u životu iskoristimo sve naše potencijale. Zato uvijek ističem da je svaki naš razgovor nešto što se dešava u realnom vremenu i izgovorenu riječ ne možemo više povući, kao što bismo to učinili na računalu kad piše tekst pa jednostavno stisneš tipku delete. U razgovoru nema nažalost mogućnosti za brisanje izrečenog. I ma koliko se mi ispričavali, naše riječi koje su povrijedile drugu osobu ostaju ležati na njezinom srcu i teško ih je zaboraviti.

2. Znamo da je za dobivanje kvalitetnog odgovora potrebno prije svega postaviti kvalitetno pitanje. Često loše strukturirana pitanja rezultiraju lošim komunikacijskim ishodom i nerazumijevanjem kod sugovornika. Što trebamo znati o sugovorniku prije nego započnemo npr. poslovni razgovor?

U komunikologiji, pa tako i u komunikaciji, poznato je da osoba koja postavlja pitanja kontrolira cijeli razgovor. Najčešća je greška koju činimo kada idemo na poslovni razgovor da silnu količinu energije utrošimo u vježbanje našeg nastupa: kako ćemo se obući, kako ćemo se predstaviti, kako ćemo biti briljantni u razgovoru...kako ćemo ostvariti svoje ciljeve. Malo, a najčešće nimalo vremena posvećujemo razmišljanju tko je osoba s druge strane, kakve su njezine vrijednosti u životu, kakvi su joj stavovi, što bi ju u tom našem poslovnom razgovoru mogle privući da prihvati naša stajališta.  Ako zamislimo svakog od nas kao dva kruga, jedan manji i jedan veći, onda ćemo u ovom manjem krugu pri prvom susretu vidjeti izgled osobe s kojom razgovaramo, njezinu dob i spol. Međutim, ono što nas čini osobama kakvima jesmo je drugi, veći krug koji predstavlja našu ličnost. Taj veći krug smo mi sa svime što je utjecalo na razvoj naše ličnost: obitelj, školovanje, zaposlenje, brak, roditeljstvo, vjera, edukacija... sve pogreške u komunikacijskom procesu događaju se upravo iz nepoznavanja ovog unutarnjeg kruga osobe s kojom komuniciramo. Zato treba biti jako oprezan pri susretu s osobom koju ne poznamo dovoljno.

Kaže se da se s nepoznatim ljudima nikada ne započine razgovor o tri stvari: politici, religiji i...nogometu 😊   To su najčešći uzroci zašto nam razgovor krene u neželjenom smjeru.

3. Vaš autorski projekt „Mala škola razgovora“ namijenjena je djeci od 3 do 6 godina te djeci od I do IV razreda. Odakle inspiracija za pokretanje ovakvog jednog vrijednog projekta i o čemu se tu zapravo radi?

Komunikacija nije samo moje zanimanje, komunikacija je i moj poziv. Englezi imaju jako lijep naziv za takvo stanje: walk of life. U Plivi sam 23 godine radila kao PR i cijeli se moj posao svodio na komunikaciju. Prije jedanaest godina, kad sam krenula u svoju samostalnost, posve mi je bilo prirodno da nastavim u istom smjeru, samo sam usmjerila na održavanje edukativnih seminara i radionica koje su sve u svojoj osnovi imale razvoj komunikacijskih vještina. U početku za poslovne ljude, a kasnije i za mlade studente i djecu. Svi imamo osjećaj da danas, zahvaljujući modernoj tehnologiji, komuniciramo više nego ikad. Toliko da poželimo isključiti mobitele, kompjutere i ostala sredstva moderne tehnologije. I previše komunikacije nije dobro kao niti premalo. I tu treba naći pravu mjeru kao i u svemu u životu. Posebno je to važno za djecu. Danas su im, zahvaljujući internetu i društvenim mrežama, dostupne tolike količine informacija da nam se čini da kraj nas obitavaju mali geniji koji toliko toga znaju. Je li to doista tako?

Jedriti internetom ne znači da komuniciramo, znači samo da procesiramo ogromnu količinu informacija i pohranjujemo ju u sebi.

Pitanje je koliko od svih informacija koje usišu u sebe, naša djeca odista mogu i razumjeti. Svaka dob ima svoja ograničenja i velika je opasnost za razvoj djeteta da se sreće s nečim što samo ne može razumjeti.  Virtualan svijet je silno privlačan, ali i opasan jer je dokazano da slabi kreativnost, osiromašuje jezik, usporava brzinu čitanja i uništava maštu. Zašto  se mučiti s lektirom, matematikom i zadaćom kad je sve dostupno na internetu. Tvrditi da je virtualan svijet loš značilo bi negirati novo doba u kojem mi već jesmo i koje se strelovitom brzinom razvija. S druge pak strane, reći da je virtualni svijet isključivo dobar, značilo bi negirati osnovnu ljudsku potrebu za živom, osobnom komunikacijom. Ono što je izazov pred nama je kako pronaći pravu mjeru, sredinu u kojoj će se ta dva svijeta nadopunjavati, a ne potirati. Eto, upravo u toj dominaciji virtualnog svjeta leži i moja potreba da pokrenem projekt „Mala škola razgovora“  čiji je cilj naučiti djecu jasnom i konciznom izlaganju, obogatiti im vokabular koji je danas vidno smanjen te potaknuti kreativnost u njima.

4. Što se, prema Vašem iskustvu pokazao kao glavni problem u komunikaciji između roditelja i djece?

Da ste mi ovo pitanje postavili prijepet, šest godina onda bih vam mogla ponuditi odgovor o generacijskom nerazumijevanu, zaposlenosti roditelja koji većinu vremena provode na radnom mjestu i slično. Danas, budući da radim i kao terapeut za odrasle, ali posebno i za djecu, vidim da je najveći problem upravo u nedostatku komunikacije. Brine me što mi sve češće dolaze roditelji i djeca koji uzajamno malo ili gotovo nimalo ne komuniciraju. Što je uzrok tome? Naš način života koji je rezultat novostvorenih vrijednost potrošačkog društva koje je polako, ali sigurno konzumerizam u svakom pogledu stavio na prvo mjesto. Sjetite se panike roditelja kada je šoping centrima bio zabranjen rad nedjeljom. Evo jedne priče koja me toliko osupnula da mi je osjećaj nelagode i žalosti ostao još i danas. Bio je prekrasan jesenski subotnji dan, baš kao i ovi jesenski dani kojima nas je priroda obilato obeštetila za kišno ljeto. Prolazim kroz jedan zagrebački šoping centar koji je tada bio u modi i gdje je svatko, tko imalo drži do sebe, morao provesti subotnje dopodne. Ispred slastičarnice koje je bila mjesto susreta okupljaju se mlade mame i njihova djeca i kako koja dolazi na pod (!) istresa vreču punu igračaka. Djeca sjedaju na pod (istina, mramorni) i započinju se igrati. Gledam ih i razmišljam koliko bi im bilo bolje u parku koji je samo nekoliko metara udaljen od šoping centra. Eto, tu je nestala komunikacija između roditelja i djece.

5. Program „Male škole razgovora“ dotiče se i teme filantropije odnosno pomaganja drugom. Koje su još teme zastupljene u vašoj školi razgovora za najmlađe?

Drago mi je da ste filantropiju i pomaganje drugima stavili na prvo mjesto, smatram ih iznimno  važnim za razvoj svakog djeteta. Osim ovih tema, bavit ćemo se još i temama s kojima se djeca susreću u svom životu: siromaštvo, agresivnost  - bullyng, strah, individualnost, neprihvaćanje u grupi, iskrenost,  snaga/slabost, povjerenje/povjeravanje, prijateljstvo, pomaganje potrebitima, obitelj, slušanje drugog. Kroz interakciju djeca ćeimati kratka izlaganja prema zadanim temama o kojima ćemo zajednički razgovarati te naučiti kako se fokusirati na bitno te kako postaviti pitanje i kako na njega odgovoriti. Isto tako, naučit ćemo kako s razumijevanjem slušati sugovornika i prihvatiti mišljenje različito od našeg.

6. Negdje sam pročitala misao da „Riječi moraju biti potkrijepljene djelima, dok djela govore sama za sebe.“ Kakvu poruku šaljemo djetetu ako govorimo jedno, a sami radimo drugo?

Lošu, najkraći je odgovor. Ako ovo vaše pitanje prenesemo u poslovni svijet, ono bi glasilo: koja je najvažnija osobina leadera. Odgovor je naravno – vjerodostojnost. I mi roditelji smo leaderi naše djece, ona su naše kopije, jer usvajaju i naše ponašanje i naš svjetonazor. Zašto se onda ljutimo kada se djeca ponašaju po istom obrascu kao i mi? Lakše nam je djetetu stalno govoriti...“nemoj ovo“, „ne smiješ ono“, previše je tog – ne – i u obitelji i u školi. Teško da će takav odgoj omogućiti djetetu da raširi svoja krila i poleti. Upravo suprotno, držat ćemo ga u krletki, istina možda zlatnoj jer će materijalno imati dosta. Ali svaka je krletka, ipak samo krletka. Pustimo djecu da slobodno lete.

7. Iako ste vi iz Zagreba, imamo sreću da ova škola započinje na proljeće 2015. i to upravo u Puli. Kako se roditelji odnosno djeca mogu uključiti u projekt male škole razgovora?

Iako je „Mala škola razgovora“ sadržajno već spremna, ostavila sam još nešto vremena do proljeća samo zbog logistike koju još moram organizirati, jer želim da, kada djeca dođu, bude sve lijepo i dobro organizirano da možemo ugodno raditi. Zašto baš u Puli? Iako sam rođena i živim u Zagrebu, Pula je moj drugi grad. Tu se osjećam dobro, upoznala sam puno ljudi koji su me divno prihvatili i koje sada već mogu nazvati svojim prijateljima. Često sam u Puli, bilo da držim edukaciju u Gospodarskoj komori ili na Ekonomskom fakultetu i svaki put kad dođem osjećam se dobrodošlo. Danas je malo takvih gradova. Meni je Pula mnogo dala, ja joj želim stoga uzvratiti na ovakav način. Ja ću se potruditi da početak rada „Male škole razgovora“ bude pravovremeno oglašen, da naše malo zvono zazvoni za početak druženja. Radionice će biti besplatne, jer držim da kad iz neke zajednice puno dobiješ, dio moraš i uložiti natrag. To je dvosmjeran proces, uostalom kao i komunikacija. I sa gradom se može komunicirati, a ja sa Pulom imam sjajnu komunikaciju. Ukoliko će netko od vaših čitatelja željeti uključiti dijete u „Malu školu razgovora“ neka mi se slobodno javi na mail:malaskolarazgovora@gmail.com tako da mogu formirati grupe. Naravno, možemo biti u kontaktu i za sva druga pitanja o kojima bi željeli da porazgovaramo.

8. Što vas pokreće u životu?

Ima puno stvari koje me mogu pokrenuti, ali ako bih sada morala definirati neki moj credo onda je to svakako vjerovanje da je razvoj moguć jedino dijeljenjem znanja i poticanjem na stalno učenje i samorazvoj. Ako tu potrebu usadimo djeci u ranoj dobi, oni će, poput biljki samo rasti i rasti.

9. Što bi poručili čitateljima za kraj ovog intervjua?

Poznati književnik i jako mudar čovjek, Meša Selimović rekao je da je „svaki čovjek staza za sebe“. Tako je i svako dijete staza za sebe. Jedinstvena i neponovljiva, a mi smo mu vodiči u traženju vlastitog puta. Naša je odgovornost pomoći mu da razvije i ostvari  sve svoje potencijale kako bi jednog dana mogao činiti vlastite izbore i postati svoj vlastiti vodič kroz život.

Često mi se čini da je razgovor, taj nekad najčešći oblik ljudske komunikacije, izgubio bitku sa mejlovima, fejsovima, tabletima, mobitelima i sms porukama. Neka sve bude brzo, što kraće i po mogućnosti na pritisak. Ali život i problemi koje nam on svakodnevno donosi ipak se ne mogu riješiti tipkom. U svima nama leže nagomilane, a neizgovorene riječi, misli i osjećaji. Različiti smo u količini podnošljivosti, neko će podnijeti lako nešto što će nekog drugog slomiti. Zato i trebamo biti tu jedni za druge. Kad zastanemo i ne možemo više, kad posrnemo i padnemo, da nas neka pružena ruka podigne i pomogne nam krenuti dalje. Ja zamišljam da je i razgovor jedna takva ruka, kad nas netko sluša, a mi znamo da razumije. I ponekad nije potrebno da nađemo rješenje, već i izgovorena riječ oslobađa, pomaže da lakše i jasnije sagledamo ono što nas muči.  Na slici: Neda Fleur Janovski O autorici projekta: Komunikologinja je i po zvanju i po vokaciji. Diplomirana je politologinja, a magistrirala je na Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu. Doktorirala je komunikologiju na Columbia Univesity, NY. Do 2003. godine zaposlena je u PLIVA-i u Korporativnim komunikacijama. Od 2003. djeluje samostalno, autorica je brojnih treninga za poboljšanje komunikacijskih vještina, kako za odrasle tako i za djecu. U proteklih šest godina održala je 227 otvorenih treninga i 57 in-house treninga.  Usavršavala je svoja znanja u Londonu i Bruxellesu. Autor je knjige „Kôd uspjeha“. Član je International Association of Coaching te Hrvatske udruge poslovnih savjetnika. Autorica je treninga Mala škola razgovora koji je provodila, prema vlastitoj metodi, tijekom 2009. godine, na radionicama za djecu predškolskog uzrasta u Velikoj Britaniji.  Danas također djeluje kao komunikacijska terapeutkinja za djecu i odrasle. Više informacija na: http://malaskolarazgovora.wordpress.com http://nedafleurjanovski.worpress.com