Zaklada za poticanje partnerstva i razvoja civilnog društva

Rubrika “Pričamo o civilnom društvu”

Razgovarali smo sa aktivisticom Sanjom Knežević iz Pule koja je nominirana za nagradu “Josipa Vancaš – dobrotvorka godine” Zaklade Zamah. Ova nagrada dodjeljuje se istaknutim ženama koje svojim filantropskim djelovanjem doprinose izgradnji kvalitetnije zajednice i humanijeg društva.

Nedavno si nominirana za nagradu "Josipa Vancaš - dobrotvorka godine". Tko te sve nominirao i da li si bila iznenađena nominacijama? 1. Možda sam imala tu sreću ili čast da u životu surađujem sa ljudima koji su u Hrvatskoj prepoznati kao izuzetni aktivisti, a koji su me ujedno ovom prilikom i kandidirali. To su: Mijat Stanić - predsjednik Nezavisnog cestarskog sindikata koji je trenutno aktualan po pitanju referenduma o autocestama. Marko Rakar, predsjednik udruge"Vjetrenjača" te osnivač i vlasnik kolaborativnog bloga Pollitika.com. Elizabeta Smolčić , Ivona Gudelj te Mateja Grujić.

2. Opiši u par rečenica i pokušaj čitateljima dati odgovor na pitanje "Tko je Sanja Knežević"? Na to pitanje je dosta teško odgovorit. Mislim da je uvijek najteže pričat o sebi. U principu mislim da sam jedna sasvim obična djevojka iz susjedstva. Imam 24 godine, apsolventica sam Hrvatskog jezika i književnosti u Puli. Predsjednica udruge"Vrisak", članica društva mladih pjesnika"Dim" i bivša povjerenica građanske inicijative"Stegnite VI svoj remen bando lopovska". U slobodno vrijeme pišem, crtam i gledam u zvijezde. Slušam rock i volim sve što vole mladi, hehe.

3. Tek su ti 24 godine, a iza sebe imaš brojne aktivističke istupe. Na koje si sve probleme u društvu pokušala upozoriti? Najveći dio svog aktivističkog rada poklonila sam upravo borbi protiv bilo kojeg oblika diskriminacije. Uvijek naglašavam kako je izuzetno važno da se ljudi ne bore samo za svoja prava već i za tuđa jer danas je netko možda student, no već sutra će biti radnik, nezaposlen, nečija majka i otac, bit će možda i bolestan, umirovljenik, žrtva nasilja, uglavnom - suočit će se sa svim problemima za koje danas misli da ga se ne tiču. Ukazivala sam i na probleme srednjoškolaca, studenata, bolonjskog sustava, problee zdrastvenog sustava i probleme sa kojima se suočavaju oboljeli, na probleme nezaposlenih, umirovljenika kao i branitelja te žrtava nasilja. Danas sam studentica, ali već sutra ću biti zaposlenica. Bit ću nečija žena i nečija majka. Bit ću umirovljenica, a možda i beskućnica, možda ću ostati bez posla. Možda ću i oboljeti. Pitate me zašto se borim i za tuđa prava? Zato što sam svjesna da već sutra mogu postati sve nabrojano. Sasvim sam Dodirljiva.

4. Koji je po tebi najbolji način za pokretanje željenih promjena u društvu? Najbolji način za pokretanje željenih promjena, koji ujedno vidim i kao jedini, definitivno je jedinstvo svih građana u borbi za bolje sutra. Dok god kao društvo funkcioniramo u zasebnim taborima kao tzv. frakcije, boreći se samo i isključivo za svoja prava i za ono što nam je u tom trenutku bitno, nećemo dostići željene promjene.

5. Da se ne povodiš za masom i općeprihvaćenim strahom od onog "što će ljudi reći" pokazala si još s 12 godina kada si bila svjedokinja fizičkog nasrtaja na školskog kolegu. Ispričaj nam što te potaknulo da reagiraš, što si napravila i kako je situacija završila? Kad imate 12 godina i svakodnevno se suočavate sa psihičkim zlostavljenjima od strane pojedinih profesora, kad uviđate da se nečija riječ ili nečiji vapaj za pomoći ne uvažava samo zato što je ta osoba od strane školskog sustava etiketirana kao"loš đak", onda dobijete poriv da, možda malo entuzijastično, srušite cijeli taj sustav i dokažete da je vrisak- vrisak, ma iz kojeg god grla dolazio. Kao svjedokinja fizičkog nasrtaja na kolegu, prvo sam se obratila školskim institucijama, no budući da nitko nije reagirao na taj problem odlučila sam poslati dopis pravobraniteljici za djecu i zatražiti od nje da urgira. Profesorica nije dobila otkaz, dobila je opomenu, a škola je kao institucija bila posmatrana. Možda se ne čini kao veliki rezultat, ali mislim da je dovoljno bilo postići i to da određene strukture ne misle kako su nedodirljive.

6. Na koje svoje postignuće si najponosnija? Teško je izdvojiti samo jedan projekt na koji bi bila ponosna. Svaka akcija je uvijek posebna priča i ima svoju vrijednost. Ne bih čak rekla ni da sam ponosna ne neki projekt, usudila bi se reći da sam najponosnija na ljude koji su zajedno samnom omogućili da svaki projekt dobije svoje mjesto u ovom društvu i da pokažemo dase zaista može stvarati bolje mjesto za življenje.

7. Bila si jedna od troje organizatora prosvjeda u sklopu inicijative"Stegnite vi svoj remen, bando lopovska!" 2008. godine kada ste na ulice izvukli preko 10.000 nezadovoljnih građana. Godinu dana nakon toga, nakon iznenadne i prerane smrti tvog oca, javnosti šalješ dirljivo pismo pod naslovom "Kada umreš više nisi branitelj" koje vidjelo preko 100.000 ljudi. Jesu li zapravo tvoji javni istupi tvoj"vrisak"? Ako da, što taj vrisak predstavlja? Sasvim je normalno da, osim što nas dodiruju tuđi problemi i tuđe sudbine, nažalost, imamo i neku svoju priču koja nas tjera na borbu i na buđenje. Uvijek napominjem da se prije svega borim za svačija prava jer smatram da sam sasvim dodirljiva. Danas sam student, ali već sutra mogu postati i nezaposlena, mogu oboliti, mogu postati i beskućnik i bilo što drugo. Život je to na jedan surov i okrutan način pokazao i 2009. Godine kad mi je tata umro u 43. Godini života. Suočena tada sa nepravdom i degradacijom, kao djete dragovoljca, branitelja i invalida Domovinskog rata, napisala sam to pismo Tati. Htjela sam na neki način pokazati kakav je to svijet ostao iza njega, a to sasvim sigurno nije bio svijet za koji se on, kao i mnogi drugi, borio. To je pismo ujedno apel, vrisak, ali i gorka i surova stvarnost. Prije svega, rekla bih, poruka o tome da mi nismo ni Hrvati ni Srbi, ni muslimani ni katolici, da smo svi samo ljudi, iako političari pokušavaju od nas napraviti nešto drugo. Pismo je ujedno i jedan apel za mir i protiv rata. 2011. godine organizirala sam i veliki projekt"Vriskom protiv nasilja", simbolički održan u 7 gradova na sam rođendan Luke Ritza. Projekt je zapravo bio zamišljen kao singerija koncerata kojima je zajendička središnja aktivnost bila"Minuta Vriska" umjesto tradicionalne minute šutnje kojom smo odali počast svim žrtvama nasilja i ujedno podsjetili društvo na sve veći porast nasilja među mladima. Apelirala sam na javnost kroz cijeli projekt da ne dozvole da svojom šutnjom na popis žrtava dopišu i ime nekoga koga su ponznavali jer nasilje među mladima i njihov je problem. I sam naziv moje udruge"vrisak" simbolički prikazuje težnju da neki glas dopre do institucija, do ljudi, do društva i učini neku promjenu na bolje.

Pogledajte kako je izgledao razgovor sa Sanjom Knežević u našim prostorijama na Rivi 8:

8. što te može izbaciti iz takta? Iz takta me najviše može izbaciti nepravda."Alergična" sam na bilo koji oblik diskriminacije.

9. Za kraj, možeš li nam reći što osjećaš, koja je tvoja životna misija? Kad čujem ovakvo pitanje, pomalo se osjećam kao na izboru za Miss Svijeta, hehe. Sad bi neki univerzalni odgovor bio: želim Mir u svijetu i ljubav dupinima. 😊 Životna misija mi je jednostavna - biti Čovjek. Čvrsto vjerujem da i ako smo 50% određeni svojim nasljeđem i okolinom u kojoj odrastamo, još uvijek imamo onih 50% slobodne volje da od sebe načinimo najbolji mogući primjer. Nema izgovora za ne biti Čovjek. Kao što Osho kaže: ne pokušavaj Biti, Budi. Ja se zaista trudim da Buđenja u mojoj koži budu posebna.  Na slici: Sanja Knežević Glasati za za Dobrotvorku godine možete na sljedećoj poveznici http://dobrotvorka.zamah.hr/dobrotvorka-2014